Osobni osvrt odgojitelja s Bundeka
Kada pomislimo na “rad” u vrtiću, često nam pred očima ispliva slika djece za stolovima: lijepe, boje, izrezuju. I to je važno. No, postoji još jedna, možda i važnija učionica – ona bez zidova, s nebom kao krovom, travom kao podom i vjetrom koji šapuće lekcije koje nijedan udžbenik ne može prenijeti.
Krenuo sam s djecom u šetnju do FloraArta na Bundeku. Nismo žurili. Nismo imali “zadatak”. Samo smo hodali, promatrali, slušali. Zatim smo prisustvovali predstavi na otvorenom. Na povratku nas je uhvatila lagana kiša, koja je prerastala u kratki pljusak. I tada sam vidio nešto posebno: djeca koja prvi put osjećaju kako kiša kvasi kosu, kako se kapljice slijevaju niz lice, kako se mokra majica lijepi uz tijelo – i kako se, po povratku u vrtić, zajedno suše, smiju i prepričavaju doživljaj.
Što su djeca zapravo “radila”?
Na prvi pogled – šetala su se. No, ako pogledamo dublje, stekli su višestruke benefite:
- Umijeće šetnje
Djeca znaju puzati, hodati, trčati. Ali šetati – to je vještina. Hodati uz nekoga, paziti na tempo, na onoga ispred, iza, kraj sebe; pratiti upute, promatrati okolinu, prilagođavati korak grupi. To je socijalna, motorička i kognitivna vježba u jednom.
- Javni nastup i samopouzdanje
Pjevanje pjesmica o proljeću, majkama, obitelji, prirodi – usred mnoštva, na otvorenom, bez “sigurnosti” zidova učionice odnosno sobe dnevnog boravka skupine. To gradi hrabrost, glas, prisutnost.
- Iskustvo prirode “na koži”
Kiša nije samo riječ u knjizi. Kiša je osjet, miris, zvuk, promjena plana, prilagodba. Djeca koja nikada nisu osjetila pljusak na svojoj koži gube dio senzornog iskustva koje gradi otpornost i radoznalost.
- Zbližavanje u novoj situaciji
Kada se nađeš vani, u nepredvidivoj situaciji, s prijateljima i odgojiteljem kao sidrom – gradi se povjerenje. Djeca uče: “Možemo se osloniti jedno na drugo. Možemo istraživati, ali unutar dogovorenih granica.”
Što kažu stručnjaci?
Dr. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja, često naglašava: “Gibanje je osnova razvoja moždana. Kada dijete skače, pleše, lovi ravnotežu, ne koristi samo mišiće, već aktivira i dijelove mozga odgovorne za planiranje, pažnju i rješavanje problema.” (www.delo.si)
Ističe i važnost slobodne igre i dosade: “Dosada je važan faktor razvoja djeteta. Kada dijete samo rješava problem dosade – ide u park, pronalazi vršnjake, istražuje – tada se razvija kreativnost i unutarnja motivacija.“
ntclearning.com
Posebno upozorava na prezaštićivanje: “Dijete mora trčati, preskakati, možda i pasti i izgubiti kolena. To je zato što se u tom procesu povezuju motorički i misaoni procesi.” (ntclearning.com)
I ono najvažnije – poruka za obitelj
: “Sve kreće od obitelji. Roditelji moraju što više VAN s djecom, a ne samo ih tjerati na sumanute treninge, pa se skrivati iza toga da je ‘to dobro za dijete’.”
Povjerenje kao temelj
U našoj skupini koristimo blizinu Bundeka kao prednost. Park, jezero, staze – sve je to produžena učionica. No, da bi to funkcioniralo, potrebno je povjerenje. Povjerenje da djeca neće otići dalje od dogovorene, “zamišljene” granice. Povjerenje da mogu istraživati, ali uz jasne okvire. Povjerenje da će, ako padnu, ustati – i da ćemo biti tu da ih podržimo, ne da ih nosimo.
Kratko, a bitno: 3 poruke za kraj
Vani nije “gubljenje vremena”
– svaka šetnja, svaki trenutak u prirodi, gradi djetetov mozak, tijelo i duh na način koji zatvoreni prostor ne može zamijeniti.
Roditelji su prvi uzor
– ako želimo da djeca vole boravak vani, moramo i mi izaći s njima. Ne kao “vozači na trening”, već kao suputnici u istraživanju.
Manje strukture, više slobode
– djeca ne trebaju svaku minutu isplaniranu. Trebaju prostor za dosadu, za vlastitu igru, za padove i ustajanja. To je gdje se rađa stvarno učenje.
Ovaj članak nastao je kao osobni osvrt na svakodnevne trenutke s djecom u vrtiću. Nadam se da će potaknuti razmišljanje – i, možda, jedan korak prema izlasku van. Jer ponekad je najvažnija lekcija ona koju napiše vjetar, a ne olovka.
Šetajte. Promatrajte. Dopustite djeci da budu djeca – vani. Dobre stvari su tu… i tamo.
Odgovori