Između poziva, sustava i ljudskosti
Kada sam prije gotovo dva desetljeća prvi puta ušao u dječju skupinu, nosio sam sa sobom idealizam svojstven mladosti. Vjerovao sam da je odgojitelj netko tko je uvijek nasmijan, tko ima neiscrpnu energiju, tko nikada ne griješi i tko je spreman dati sve za djecu – doslovno sve. Danas, nakon gotovo 15 godina rada u struci i ukupno 20 godina iskustva s djecom, gledam na tu sliku drugačije. Vrijeme je da seciramo, dekonstruiramo i promijenimo narativ o “savršenom odgojitelju” u Hrvatskoj danas.
Ovaj tekst nije prigovaranje. Ovo je poziv na osviještenost. Poziv na razgovor o tome što znači biti profesionalac u sustavu koji često traži martyrstvo umjesto partnerstva.
Tko je zapravo “dobar odgojitelj”?
U javnosti, pa često i unutar samih ustanova, postoji tiho očekivanje da je dobar odgojitelj onaj koji “ne prigovara”. Onaj koji slijepo slijedi upute poslodavca, koji prekriva nedostatke sustava vlastitim tijelom i vremenom, i koji nikada ne kaže “ne mogu”. Je li to održivo? Je li to profesionalno?
Pravi “dobar odgojitelj” ili “dobra odgojiteljica” nije robot. To je individua koja je svjesna svojih sposobnosti, ali jednako tako i svojih trenutačnih ograničenja. Ta ograničenja ne proizlaze iz nedostatka ljubavi prema djeci, već iz objektivnih okolnosti: manjka praktičnog iskustva kod mladih kolega, nedostatka didaktičkih sredstava, ili – što je najčešće – nepridržavanja Državnog pedagoškog standarda od strane osnivača.
Kada u skupini imamo prevelik broj djece u odnosu na broj odraslih, kada prostor ne dopušta kvalitetnu realizaciju aktivnosti, tražiti od odgojitelja da bude “savršen” je nepošteno. Dobar odgojitelj danas mora imati hrabrosti ne samo za autorefleksiju vlastitih postupaka (“Što sam ja mogao bolje?”), već i za refleksiju odgojno-obrazovnih procesa ustanove (“Zašto nam sustav ne dopušta da radimo bolje?”).
Odgovornost odgojitelja ne završava na vratima skupine. Ona se proteže na odluke osnivača (grada, općine) koje izravno utječu na krajnje korisnike – djecu i njihove obitelji. Ako šutimo na kršenja standarda, postajemo sudionici u sustavu koji ne štiti najbolji interes djeteta.
Težina posla: Između deficitarnog zvanja i preopterećenosti
Ne možemo razgovarati o odgoju bez razgovora o uvjetima rada. Zvanje odgojitelja u Republici Hrvatskoj proglašeno je deficitarnim. To zvuči kao priznanje važnosti, ali u praksi često znači kronični nedostatak kvalificirane, a još više motivirane radne snage.
Zašto nema motivacije? Odgovor leži u omjeru ulaganja i nagrade. Odgojitelji nose ogromnu odgovornost – brinu o sigurnosti, emocionalnom razvoju, socijalizaciji i pripremi djece za život. No, vanjska motivacija, prvenstveno materijalna (plaće), često nije proporcionalna toj odgovornosti. Kada tome dodamo zamor izmjenama odluka koje dolaze “preko noći”, a provode se “preko leđa struke”, dobivamo recept za frustraciju.
Postojeći radni kadar često trpi premorenost. Kolege dolaze na posao iscrpljene, ne zbog djece – djeca su izvor energije – već zbog administracije, nefunkcionalnih prostora i osjećaja da njihov glas nije važan.
Sindrom izgaranja (Burnout): Tihi ubojica odgoja
Što je burnout? To nije samo umor koji prolazi nakon vikenda. To je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovano prekomjernim i produljenim stresom. U poslu odgojitelja, burnout nije samo moguć – on je čest gost.
Najčešći uzroci u našem pozivu
- Emocionalno preopterećenje: Stalno davanje empatije bez mogućnosti da se vlastite emocije obrade.
- Nedostatak kontrole: Osjećaj da ne možete utjecati na uvjete u kojima radite.
- Nedostatak priznanja: Osjećaj da se vaš trud podrazumijeva, a ne vrednuje.
Utjecaj na osobu i okolinu
Odgojitelj u burnoutu postaje razdražljiv, ciničan, emotivno udaljen. To ne pogađa samo njega ili nju. Pogađa njegovu obitelj – partner i vlastita djeca trpe posljedice iscrpljenosti koju donosite kući. Ali najtragičnije je što pogađa djecu u skupini.
Djeca ostaju bez svoje “sigurne luke”. Odgojitelj je često prvi učitelj nakon roditelja, anđeo čuvar u vrtiću. Kada ta osoba “ugasne svjetlo”, djeca gube osobu od povjerenja. Veza koja je gradnja mjesecima puca. Djeca osjećaju tu distancu, iako je ne znaju imenovati.
Zamka zvana “Ne talasaj!”
Jedna od najopasnijih poruka koju mladi odgojitelji često čuju od iskusnijih kolega, s namjerom da ih se zaštiti, jest: “Ne talasaj. Prihvatite kako jest, tako ćete najlakše doći do mirovine.”
Iako dolazi iz dobre namjere (zaštita od istrošenosti), ovaj savjet je dugoročno destruktivan. Zašto?
- Deprofesionalizacija: Pretvara odgojitelje u “stričeke i tete čuvalice”. Ako ne reagiramo na loše uvjete, prihvaćamo da je naš posao samo čuvanje djece dok su roditelji na poslu, a ne odgojno-obrazovni rad.
- Potvrda predrasuda: Time potvrđujemo površno mišljenje dijela javnosti da se odgojitelji “samo malo igraju” i da su za to dobro plaćeni (što nije istina).
- Gubitak identiteta: Struka napreduje samo ako se postavljaju pitanja. Talasanje je znak brige, a ne neposluha.
Granica: Posao je posao, život je život
Jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučio u ovih 15 godina jest važnost odvajanja privatnosti od profesionalnog života. Postoji nevidljiva crta koju ne smijemo prelaziti. Fokus na poslu treba biti na subjektima posla – djeci i njihovom razvoju. Ali fokus izvan radnog vremena mora biti na domu, obitelji i vlastitim odabirima.
Rez nakon završetka posla nije sebičnost. To je nužnost. Ne možemo biti prisutni za svoju djecu kod kuće ako smo svu energiju ostavili na poslu, a da nismo napunili vlastite baterije. Odgojitelji koji imaju svoju djecu, pogotovo malu, znaju tu dilemu najbolje. Mislimo li na to da nas i naši mladi trebaju nakon smjene? Da, trebaju nas žive, prisutne i sretne, a ne samo fizički prisutne dok mentalno analiziramo probleme iz vrtića.
Očuvanje mira: Temelj za budućnost društva
Važnost očuvanja tjelesnog, duševnog i emocionalnog mira i sklada nije luksuz. To je temelj za osobni i profesionalni rast. Ali više od toga – to je pitanje dobrobiti djece s kojima radimo.
Djeca su budući stupovi društva. Ona brzo odrastaju i nose sa sobom ono što ih učimo, ali još više – ono što *osjete* od nas. Vrijednosti koje im prikazujemo i njegujemo ogledaju se u našem ponašanju. Ako im pokazujemo da je samopoštovanje važno, da granice postoje i da je zdravlje prioritet, učimo ih životnoj vještini.
Ako mi kao odgojitelji žrtvujemo svoje zdravlje na oltaru “poziva”, šaljemo im poruku da je self-care nevažan. A svijet koji im ostavljamo? Na mladima svijet ostaje, ali što im ostavljamo? Predajemo li im svijet u kojem su stručnjaci iscrpljeni i nevažni, ili svijet u kojem se struka poštuje i čuva?
Ljudska narav: Smijem pogriješiti
Na kraju, moramo razgovarati o savršenstvu. Ono ne postoji. Važno je prihvaćanje pogrešaka i vlastite ljudske naravi. Težiti najboljem je vrlina, ali prihvatiti i “ne najbolji” rezultat je mudrost.
Cjeloživotno obrazovanje, kako formalno, tako i neformalno, ključno je. Ali dio tog obrazovanja je i učenje o sebi.
- Smijem biti slab ili slaba.
- Smijem imati loš dan.
- Smijem pogriješiti.
Ključ nije u izbjegavanju pogreške, već u učenju iz nje. Tražiti mudrost u padu, uzdići se i nastaviti dalje. To je model koji želimo pokazati djeci – da je u redu pasti, važno je ustati.
Ohrabrenje za kraj
Dragi kolege i kolegice,
Vaš posao je jedan od najvažnijih na svijetu. Vi oblikujete budućnost Lijepe naše svaki dan, kroz osmijeh, zagrljaj, riječ utjehe ili poticajnu aktivnost. Nemojte dopustiti da sustav ugasiti vašu svjetiljku.
Budite profesionalci koji znaju svoju vrijednost. Tražite uvjete za rad kakvi su propisani standardima. Štitite svoje vrijeme i svoje zdravlje. Jer, samo zdrav i zadovoljan odgojitelj može odgojiti zdravu i zadovoljnu generaciju.
Niste sami. Vaš glas je važan. Vaš rad je vidljiv, čak i kada se čini da nije. I zapamtite misao koja me vodi kroz ove godine:
“Djeca nisu ljudi sutrašnjice, već ljudi današnjice. Imaju pravo na sadašnjost, na poštovanje i na odrasle koji su prisutni ovdje i sada – cijelim svojim bićem.” (nadahnuto Januszom Korczakom)
Da bismo bili prisutni ovdje i sada, moramo čuvati sebe. Hvala vam na svemu što činite. Nastavite svijetliti, ali pazite da ne izgorite.Dobre stvari tu su da pomognu, već sad.
Odgovori