Kada kalendar pokaže srpanj, u hodnicima vrtića nastaje specifična tišina. Nema onog jutarnjeg kaosa, jurišanja za cipelama i pretrpanih vješalica. Djeca su se “prorijedila” (ili tako biva barem u kolovozu), a u sobama dnevnog boravka sada borave lica koja se možda ne viđaju svakodnevno.
Ljetna organizacija rada u vrtiću je tu. I svake godine, iznova, oko nje se ispredu mnogi mitovi, ali i nijeme pretpostavke koje je vrijeme da razbijemo. Kao netko tko u vrtiću provodi gotovo 15 godina, ali i kao otac koji ljeti broji dane do godišnjeg, želim vam iskreno, bez uljepšavanja, dočarati što to ljeto u vrtiću zapravo jest – a što nije.
Ured u kojem ste promijenili kolegu i šefa
Zamislimo na trenutak da vas od srpnja premjeste u drugu poslovnicu vaše tvrtke. Vaš ured je zatvoren, radite u tuđoj kancelariji, s kolegama s kojima se niste navikli piti kavu, a nadgleda vas novi menadžer čija vam pravila još nisu sasvim jasna. Biste li bili podjednako produktivni i opušteni kao u svom kutku? Vjerojatno ne. Osjećali biste barem blagi stres (budite iskreni sami sebi).
Upravo to je spajanje skupina. Ljetna organizacija podrazumijeva da djeca borave u jednoj prostoriji, često u drugom objektu, s nepoznatim odgojiteljima. Iako mi, profesionalci, činimo sve da taj prijelaz bude bezbolan, pedagogija i psihologija privrženosti su neumoljive: djeca su bića navike. Za njih je sigurnost u predvidljivosti okruženja, u poznatom mirisu njihove sobe, u njihovoj didaktici i licu odgojitelja koje točno znaju čitati.
Zato ljeti, iako se igraju i smiju, kod djece (pa i kod one koja su se do jučer činila potpuno adaptiranom na vrtić) često vidimo tragove nesigurnosti, veći broj konflikata ili potrebu za češćim tješenjem. To nije “loše ponašanje”. To je njihov način na koji se nose s promjenom rutine.
Sjećanje koje govori više od tisuću riječi (Dječja perspektiva)
Sjećam se jednog prizora koji mi je urezan u sjećanje. Usred ljeta, mama dovodi dijete, doslovno ga vukući i nukajući da požuri na doručak. Dijete se opire, vidno je da mu se ne ide – puno više nego tijekom ostatka godine. Ostane, pojede nešto, odigra se, odspava, ali sve to radi “preko volje”, mehanički, jer jednostavno mora. Zna da tu nema smisla, ali nema izbora.
A onda, poslijepodne, mama dolazi po njega. U kratkim ljetnim hlačicama, s “muhara” sunčanim naočalama i japankama na nogama – u potpuno istom outfitu u kojem ga je i dovela ujutro, što jasno govori da nije bila u uredu. Pozdravlja sve nasmijana: “Kako je lijep dan!” i pita namrštenog sina: “Ma što se mrštiš? Ajde, nasmij se, sunčan je dan, idemo na sladoled!”
S jedne strane, razumijem: mama je možda napunila baterije, došla k sebi, i sada će biti predana sinu i obitelji do kraja dana. To stoji, dragi ljudi. ALI – i tu dolazi onaj veliki rastavnik koji čini razliku – ona to čini svaki dan (osim vikenda) tijekom nekoliko ljetnih tjedana.
Kolegice su je pokušale diskretno upitati ima li stvarno potrebe da maleni provodi “od ve do ve” u vrtiću gotovo cijelo ljeto. Njezin odgovor? Da joj treba odmor.
Gledajući taj prizor, moje su se kolegice osjećale duboko umorno, ali prije svega – bespomoćno. Jer, koliko god nas struka učila o djetetovim razvojnim potrebama, zakon ne štiti pravo djeteta da ostane kod kuće ako su mu roditelji zapravo dostupni. Zakon djetetu daje “pravo” da i ljeti provede 10 sati u ustanovi. Daleko od svojih “teta”, daleko od svoje sobe, daleko od poznate sigurnosti. Sve to na temelju odluke nekog većeg, jačeg, starijeg tko je jednostavno rekao: “Moraš.”
Ponekad za to postoji valjan razlog – renovira se stan, gradi kuća, nema tko čuvati. To razumijemo i tu smo da pomognemo. Ali kada razloga nema, a dijete je tu samo kao popunjavač vremena, osjećaj je isti: osjećaj nemoći. Osjećaj koji dobro poznaje svatko od nas tko, pored zdravih očiju i pameti, vidi što se događa, a jednostavno ne može ništa promijeniti.
Kad “stand-by” postane stvarnost:
Jedan poziv, 50 djece, 30+ stupnjeva i “cuga” s frendicama
Ljetne ankete postoje s razlogom. One nam služe da planiramo kadrovsku pokrivenost i, što je još važnije, da odgojitelji mogu isplanirati svoj zasluženi odmor. No, zbog čestih iznenadnih dolazaka djece za koja je bilo upisano da neće dolaziti, naš je kolektiv prije nekoliko godina donio odluku da ćemo tijekom ljeta biti na svojevrsnom “stand-by” modu. Dogovorili smo se da se javimo ako smo u blizini vrtića, za slučaj da broj djece naglo skoči.
I tako dođe jedan ljetni dan. Klima uređaj ne radi, ventilatora nema, a spomenuta klima umjesto hlađenja puše toplo, skoro pa vruće. I vidi čuda – svi serviseri i kooperanti koji su radili na ugradnji sustava su… na godišnjem odmoru (o sudbo kleta i tragikomična).
Stiže poziv kolegice i teatar apsurda kreće:
“Izidor, jesi li doma?”
“Jesam.”
“Jel’ bi ti bio problem doći? Imamo nešto više djece, pa…”
“Nema problema, samo da spremim stvari.”
Brzo se snađem, molim baku i djeda da u tren oka preuzmu moju malu djecu (jer sam najavio da ih neće biti u vrtiću, a sada se, eto, moram snaći). Dođem u vrtić, a kad ono – skoro 50-ak djece. Dvostruko više od najavljenog (anomalija, priznajem, to nije uobičajeno). Podijelimo djecu na dvije sobe, doslovno odradimo smjene, skačemo, tješimo, organiziramo.
Pred kraj smjene dolazi majka jednog od djeteta za koje je u anketi bilo upisano da neće dolaziti tog tjedna. Osvježena, nasmijana, kaže kako je morala na “cug s frendicama” i uzdahne: “Ajme, pa kak je vama tu lijepo!”
Meni se kosa lijepi za čelo, majica je već slijepljena od znoja. Hvatam se bilježnice s popisom imena djece i odgovaram: “Pa, zapravo moram reći da i nije baš nešto super danas. Došlo je puno više djece od predviđenog anketama, pa su neke od nas zvali da radimo. Neki od nas su se morali u tren oka snaći kamo sa svojom djecom, s obzirom na to da smo i mi napisali da nam djeca neće u vrtić, pa nam je malo neugodno dovoditi ih. Uz to, ne radi nam hlađenje, pa smo na više od 30 stupnjeva u zatvorenom… ali dobro je, uvijek je Dobro.”
Samo smo se pozdravili. Gospođa je malo zakolutala očima (pripisao sam to vrućini, “miomirisima” znoja i ustajalog zraka sobe), ali joj nisam uzeo za zlo. Jer, u konačnici, sve i jest bilo Dobro. Djeca su bila zbrinuta, sigurna i zabavljena.
Ali istina je ostala: to “dobro” nije postignuto zahvaljujući njezinoj odluci da si da komociju i “odmori se od klinaca”, već unatoč njoj. I to je cijena koju odgojitelji plaćaju.
Vrtić nije jeftina igraonica (ni ljetni kamp)
Ljetna organizacija tu je prvenstveno za vas – roditelje koji tada radite. Ona osigurava da vaša djeca imaju sigurno mrtvo, profesionalnu brigu i odgojno-obrazovni rad. Za razliku od većine komercijalnih igraonica, u vrtiću rade magistri i prvostupnici ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, stručne osobe koje ne “paze da dijete samo ne padne”, već sustavno potiču njegov razvoj, čak i kada su uvjeti otežani.
No, hajdemo na trenutak biti neugodno iskreni. Znam da ovo ne čitate vi koji morate raditi da biste prehranili obitelj. Ovo se odnosi na one druge. Na one roditelje koji su uzeli godišnji odmor od svog posla, ali su djecu “uposlili” u vrtiću kako bi nesmetano mogli obići lokalne kafiće, odraditi “svoje” jutarnje kave i bezbrižno pročitati novine na suncu. U manirima zagrebačkog “kaj” dopustit ću si pomisliti i napisati – “Najte kaj zameriti!”
Vrtić preko ljeta nije čuvalište. Nije produženi boravak za djecu čiji roditelji žele “odmoriti od roditeljstva”. – I da, djeci treba “otpusni” od vrtića.
I za kraj…
Sada dolazimo do srži. Da li djeca imaju benefit od aktivnosti u vrtiću ljeti? Apsolutno DA. Ona se igraju, socijaliziraju, uče kroz igru i sazrijevaju.
Ali, je li djetetu bolje ljeti u vrtiću nego s mamom, tatom, braćom, sestrama, djedom, bakom? Apsolutno NE.
Djeca, iako kroz igru odrastaju, vrtić doživljavaju i kao svoj “posao”. Oni tamo imaju zadatke, pravila, rutinu, socijalne zahtjeve. Baš kao što vi imate na svom radnom mjestu. I baš kao što vi jedva čekate petak i godišnji odmor da pobjegnete od ureda (ma koliko god voljeli svoj posao i bili predani), tako i djeca trebaju taj “presjek”. Treba im odmor od institucije.
Znanost o ranom razvoju je jasna
..i kaže: obitelj je primarni kontekst u kojem se gradi djetetov identitet, osjećaj bezuvjetne pripadnosti i dubinske emocionalne sigurnosti. Nijedna, pa ni najkvalitetnija institucija na svijetu, ne može zamijeniti miris majčine kože, stričevu ruku koja ga nosi na ramenima ili bakino popodnevno “nerađenje ičega” na kauču. Žao mi je ako ovo nemate priliku iskusiti – onda se ovaj tekst i ne odnosi na vas, i iskreno vam puno sreće želim u vašim izazovima. Ali odnosi se na tebe i mene, koji ćemo u kolovozu biti kod kuće.
Ako imate taj luksuz da uzmete slobodno, nemojte ga koristiti da biste se “odmorili od svoje djece” prepuštajući ih sustavu. Iskoristite to vrijeme da se odmorite SA svojom djecom. Zajedno. U ljubavi, u toplini, u onom sporom, neplaniranom ritmu koji samo obitelj može pružiti.
Jer na kraju dana, najbolje mjesto na cijelome svijetu za jedno dijete nije savršeno opremljena odgojna soba. To je obiteljski dom.
Odgovori