Kroz dva desetljeća promatranja dječjeg rasta, došao sam do uvjerenja da su priče temelj kognitivnog sazrijevanja, rasta vokabulara i govorno-jezičnog usvajanja. Ali, ono što je možda još važnije – priča je most. Most kojim dijete uči izraziti vlastite želje, potrebe i nastojanja na prihvatljiv, kreativan i inovativan način. Danas želim s vama, dragi roditelji, bake, djedovi i kolege, podijeliti nekoliko ključnih razmišljanja o tome kako tu magiju iskoristiti na najbolji mogući način.
Živi glas nasuprot “mozgu na paši”
Živimo u vremenu kada je ekranizacija priča postala norma. Djeci je lakše pustiti crtani film nego sjesti s njima i okrenuti stranicu knjige. No, nije isto. Kada dijete gleda ekran, ono gutaju već gotovu nečiju ideju, plod nečije tuđe mašte. Njegov mozak je pasivan promatrač. S druge strane, kada mu čitamo ili pričamo, dijete mora samo stvoriti sliku u glavi. Ono se uživljava u ulogu, ili više uloga u istoj priči, opetovanim čitanjem. To je aktivan proces.
Kada roditelj ili odgojitelj (za djecu često “teta” ili “striček”) priča, događa se nešto nezamjenjivo. Tu je toplina zagrljaja, miris bliske osobe, ritam daha. To stvara međusobni odnos – roditelj i dijete, baka i unuk, odgojitelj i dijete. Taj fizički kontakt i fokusirana pažnja djetetu šalju poruku: “Važan si. Vrijedim ti. Ovdje sam za tebe.” Nijedan lik s ekrana ne može zamijeniti sigurnost koju pruža glas voljene osobe. Zato, nemojte dopustiti da tehnologija ukrade taj intimni trenutak povezanosti.
Kako odabrati pravu knjigu?
(I zašto fotografija ponekad pobjeđuje crtež)
Na tržištu je mnoštvo knjiga, ali nisu sve jednako vrijedne. Moramo paziti na tekst – izbjegavajmo šund – i na ilustracije. Kričave, neprikladne ilustracije, svojevrsni kič, mogu zbuniti dječju percepciju ljepote i stvarnosti.
Kod najmlađih, kod razvoja početnog govora i usvajanja početnih pojmova, često su bolje prave fotografije od ilustracija. Znam da nam odraslima nacrtani medvjed može djelovati “slatko”, ali dijete percipira stvaran svijet onako kako mu ga predstavimo. Ako odete u zoološki vrt, dijete tamo neće vidjeti nacrtanog, već stvarnog medvjeda, slona ili vodenkonja. Ako ga knjiga uči da je slon ružičast i nasmijan s tri dlake, stvaramo kognitivnu disonancu. Realne fotografije pomažu djetetu da poveže riječ s realnim objektom.
S druge strane, rima je veliko DA od najmanjih nogu. Djeca vole ritam, on im pomaže u pamćenju i usvajanju jezika. Ali pazite na kvalitetu rime; neka bude prirodna, a ne forsirana.
Bajke: Da ili ne? I zašto su basne često bolji učitelj
Ovo je osjetljiva tema. Bajke su dio naše kulture, ali moramo biti svjesni da su iste prvotno pisane za odrasle ljude. Često odašilju krive poruke i iskrivljuju percepciju svijeta kod djece. Razmislite o porukama koje šaljemo: žene koje imaju veći nos djeluju kao vještice, sve lijepe djevojke su “dobre”, svaka djevojka treba princa da bi bila sretna, svaka maćeha je zla osoba, a vuk je uvijek zao. Djeca su doslovna u svom shvaćanju. Ako u priči ljepota znači dobrotu, što to govori djetetu koje se ne osjeća atraktivno ili ima ožiljak?
Kao odličan model približavanja stvarnih situacija djeci, predlažem basne. Djeca vole životinje. Kroz uloge životinja, stvarne situacije iz života – prepirke oko igračke, važnost slušanja roditelja, važnost orijentacije u prostoru i vremenu – lakše usvajaju. Basna “Mrav i cvrčak” ne govori samo o insektima, već o odgovornosti i planiranju, ali na način koji dijete može prihvatiti bez osjećaja da ga netko izravno poučava ili kritizira.
Vrijeme i mjesto: Umirujuće nasuprot pobuđujućih priča
Nije svaka priča za svako doba dana. Važnost odabira ovisi o prilici. Ujutro, prije vrtića ili škole, možemo birati pobuđujuće priče koje potiču energiju, radoznalost i akciju. No, pred spavanje, cilj je stvaranje sigurnosti i mira. Tada biramo umirujuće priče, sporijeg ritma, koje djetetu pomažu da “spusti brojke” i pripremi se za san. Čitanje pred spavanje neka bude ritual bez ekrana, uz prigušeno svjetlo i tih glas.
Igra slovima i stvaranje vlastitih svjetova
Ako djetetu čitamo, a ono je u predškolskoj dobi, pokušajmo pratiti prstom riječi. Neka dijete vidi da se iza tih crtica na papiru krije značenje. To je igra slovkanja. Kasnije možemo rastavljati riječi na slova i slogove. Analiza i sinteza kroz igru, a ne kroz prisilu, temelj su pismenosti.
Ali nismo vezani samo za knjige. Stvarajte vlastite priče! Na putu do vrtića, škole, u automobilu. Igrajte igre poput “nastavi rečenicu” ili “nastavi priču”. “Jednom je bio jedan mali auto koji je htio naučiti letjeti…” I neka dijete nastavi. Time potičete kreativnost, logičko povezivanje i vještinu pripovijedanja.
Nismo nepogrešivi – i to je u redu
Znam da roditelji često osjećaju pritisak. Što ako odaberem krivu knjigu? Što ako ne znam lijepo čitati? Što ako dijete ne sluša? Poruka je jednostavna: Čak i ako pogriješimo s odabirom, ne posustajmo nego krenimo dalje jer na greškama se uči. Po n-ti put: nitko nije nepogrešiv. Nije bitno koliko puta padnemo nego koliko puta ustanemo. Djeci nije bitna vaša savršena dikcija, njima je bitna vaša prisutnost.
Završna misao: Biti dobar
Na kraju, sve ovo što radimo – čitanje, pričanje, igranje riječima – ima jedan viši cilj. To nije samo priprema za školu. To je puštanje djeteta da raste, pomaganje djetetu da odrasta slobodno, ali u dobru. Želimo odgojiti empatičnu i snažnu osobu, sposobnu kritički razmišljati, koja zna prihvatiti tuđe mišljenje, ali i ponuditi svoje.
Volim završiti jednom mišlju koju često dijelim s djecom i roditeljima: “Dobre stvari dobro je ponavljati, pa tako i dobre, poučne priče iz kojih možemo puno toga naučiti, a najviše o tome kako se lijepo ponašati i biti dobar. Jer… Dobro je biti lijep i važan, ali puno važnije i ljepše je biti dobar.”
Neka nam to bude vodilja. Ne odgajamo djecu da budu najljepša ili najbogatija, već da budu dobra. A priča je prvi korak na tom putu.
Odgovori