Prije dvadeset godina, hodnicima učiteljskih fakulteta od Zagreba do Beča odjekivala je jedna kratica koja je nosila težinu cijele pedagogijske filozofije: PNM. Prirodni neoblikovani materijali. To nije bila samo didaktička kategorija; to je bio manifest vjere u dječju maštu. Karton, stari okvir televizora, komad drveta, šareni papir – sve što bi “smetalo” drugima, nama je bilo zlato. Cilj je bio jasan: ni od čega napraviti svašta. Proces stvaranja bio je važniji od finalnog produkta, a kroz taj kaos ljepila, škara i ideja djeca su učila rješavati probleme, surađivati i razumjeti svijet oko sebe.
Danas se moramo zapitati: Što danas znači PNM?
Jesu li prirodni neoblikovani materijali tiho nestali, zamijenjeni policama prepunim gotovih igračaka? Roditelji, vođeni ljubavlju ali i pritiskom tržišta, daruju gotove automobile, sofisticirane lutke i kuhinjice koje trepere i sviraju. Kada dijete tu igračku “preraste”, ona često završi u kutiji za donacije ne bi li napravila mjesta novom konzumerističkom valu. Jeftini servisi poput Temua ili AliExpressa nude nam gotova rješenja za svaki mogući scenarij igre, ubivši potrebu – i kod roditelja i kod odgojitelja – da se potrudimo, da tražimo, da stvorimo.
Gubitak procesa u korist instant-zadovoljstva
Sjećam se Dana izumitelja prije samo nekoliko godina. S djecom smo gradili projektor. Bojali smo pluto-podloge i drvene daščice kako bismo stvorili mračnu komoru. Lijepili smo povećala vrućim ljepilom, drhtureći nad oprezom. Reproducirali smo epizodu “Profesora Baltazara” na bijelu plahtu uz spuštene rolete. Taj uređaj nije bio savršen; slika je možda bila mutna, konstrukcija nespretna. Ali ta djeca? Ona su bila bogata. Bogata procesom. Osjećajem: “Mi smo ovo ostvarili.”
Danas? Danas imamo pametni projektor i platno od tri metra. Spojimo telefon, kliknemo i – gotovo. Produkt je tu, savršen, oštar, trenutačan. Ali gdje je proces? Tko je i kako to ostvario? Djeci (i nama) više nije bitno. Više se ne pitamo. Više ne razmišljamo o mehanici svjetlosti jer nam je netko drugi već riješio problem.
U ovom kontekstu, nameće se pitanje uloge platformi poput Pinteresta. Jesu li one, paradoksalno, potkopale kreativnost? Umjesto da potiču originalnost, često nameću estetski savršene, unificirane predloške koji guše dječji interes i odgojiteljevu intuiciju. Postajemo izvršitelji tuđih ideja umjesto ko-kreatora s djecom. Gdje je prostor za grešku, za improvizaciju, za onaj “ružni” ali iskren trenutak otkrića?
Ekran kao zamjena za iskustvo
Djeci danas kao “novitete” nudimo programe trčanja, radionice bojanja ili izlete u prirodu, dok im je podrazumijevana realnost – ekran. Priče se više ne slušaju imaginacijom; one se gledaju kroz šture tekstove, brze rezove i kič-animacije. Zamijenili smo zdrav razvoj kroz istraživanje kvarta, grada, društvene sredine i međuljudskih odnosa – pasivnim konzumiranjem sadržaja.
Istovremeno, bildamo ego čitanjem članaka o “važnosti slušanja djetetovih potreba”, raspravljamo u grupama na društvenim mrežama ili u parkovima, dok dijete pored nas gleda u tablet. Govorimo o odgoju, a prakticiramo zanemarivanje najbitnijeg alata odgoja – zajedničkog, neoblikovanog vremena i prostora.
Nada u “malo trknutima”
Ipak, nije sve crno. Dokle god postoje ljudi kojima je stalo do djetinjstva, a ne samo do djece, bit će i onih boema koji će “gubiti obraz” zarad boljeg sutra.
To su oni odgojitelji i roditelji koji će skupljati stare okvire od ploča za crtanje kako bi izradili kazalište sjena. Oni koji će od kartonskih kutija TV-a raditi “vrtićki dnevnik”. Oni koji će rastaviti stari zvučnik da izvuku magnet i s djecom krenu u avanturu od osnovnog magnetizma, preko Nikole Tesle, pa sve do suvremenog programiranja.
U struci ih često znaju označiti kao “malo trknute”, “nadobudne tete” ili one koji “kompliciraju gdje ne treba”. Ne dobivaju tapšanje po leđima, ni vanjsku motivaciju. Njihova jedina nagrada je sjaj u dječjim očima kada shvate kako stvari funkcioniraju. Nadam se da u tim ljudima dijete nikada neće odrasti. Da nikada neće reći: “Dosta mi je, ne moram više učiti.” Nadam se da će uvijek zaspati s upitnikom nad glavom, s željom da se taj upitnik smanjuje, ali nikada potpuno ne nestane.
Na kraju, moja je nada jednostavna, ali velika:
Da će jednom neko dijete, ugledavši kutiju od novog televizora koju se nosi na otpad, zastati i pitati: “Mogu li je iskoristiti da napravim kućicu?”
I da će s druge strane, uvijek, biti netko tko će ga pogledati, nasmiješiti se i reći: “Naravno. Hajde da vidimo što možemo stvoriti.”
Jer dokle god postoji taj dijalog, PNM nije mrtav. Samo čeka nove ruke koje će ga oblikovati.
Odgovori