Kroz desetljeće i pol rada u dječjim vrtićima, promatrajući kako se mijenjaju generacije, kurikulumi i zidovi ustanova, jedna mi se misao uvukla pod kožu i ne da mi mira. Tiče se same srži našeg poziva: tko radi s kim, zašto i kako? Često se u našoj struci, ali i u širem društvu, vrtić tretira kao monolitna ustanova. “Vrtić je vrtić”, kažu. No, svaki odgojitelj koji je barem jedan dan proveo i u jaslicama i u vrtićkoj skupini zna da je to daleko od istine. Iako jasličke skupine od vrtićkih ponekad dijeli tek tanak zid od knaufa, tamo se odvija neki drugi svijet.
Kao što je vrtić preteča školi u vertikali odgojno-obrazovnog sustava, pa ipak postoje jasne razlike u strukturi rada, tako i unutar samog vrtića postoje vidne, gotovo tektonske razlike u pristupu djeci u jasličkim skupinama u odnosu na one u vrtićkim. Pitanje koje si postavljam, i koje postavljam sustavu, glasi: Tko je uopće podoban biti s najmlađima – najvrjednijim resursom jedne države?
Mit o “svi su jednaki” i mehanika ljudskih resursa
U suvremenom menadžmentu, bilo da je riječ o korporaciji ili javnoj ustanovi, vrijedi zlatno pravilo: pravi čovjek na pravom mjestu. Peter Drucker, otac modernog menadžmenta, jednom je rekao: “Nema ništa tako beskorisno kao učinkovito raditi nešto što se uopće ne bi trebalo raditi.” U kontekstu našeg sustava, mogli bismo to parafrazirati: Nema ništa tako štetno kao rasporediti odgojitelja na dobnu skupinu za koju nema afiniteta ni vještine, samo zato jer je “slobodan”.
Često čujemo frazu: “Svi smo jednaki”. Da, svaki odgojitelj ima diplomu, položen stručni ispit i potpisan ugovor. Ali, isto kao što svaki kotačić u mehanizmu preciznog sata ima jednaku važnost za funkcioniranje cijelog sustava, ne možemo reći da svaki taj kotačić ima istu funkciju. Zupčanik za pokretanje kazaljke za sekunde ne može zamijeniti onaj za pokretanje kazaljke za sate, iako su oba neophodna.
Tako ni svaka odgojiteljica ili odgojitelj ne odgovaraju svakoj dobnoj skupini djece. Pogrešno je tumačenje jednakosti kao uniformnosti. Odgojitelj ima pravo na autonomiju rada, dokle god se taj rad ne kosi s kurikulom, etičkim kodeksom i dobrobiti djeteta. No, kada ravnatelji ili stručni timovi raspoređuju ljude “naslijepo”, tek da popune rupe na papiru, čine medvjeđu uslugu i djeci i zaposlenicima. Mnogi odgojitelji osjećaju pritisak jer su raspoređeni od strane osoba koje ih ne poznaju, ne poznaju njihov profesionalni put niti želje. Izdržavaju pod krinkom “to je normalno” i “treba zaraditi plaću”. Ali koliko je to održiv model?
Jaslice: Svijet primarne privrženosti i uloga ženske figure
Kada govorimo o jaslicama (dob do 3 godine), ulazimo u područje koje znanost definira kao kritično za formiranje baze sigurnosti. Ovdje se ne radi samo o “čuvanju” djece, već o preuzimanju uloge primarnog skrbnika u odsustvu roditelja.
Teorija privrženosti (Attachment Theory), koju je razvio John Bowlby i kasnije Mary Ainsworth, nedvosmisleno govori o važnosti primarne figure privrženosti. Znanost je jasna: majka je, biološki i psihološki, nezamjenjiva figura u životu djeteta, pogotovo od rođenja do 3. godine. U tom periodu otac, iako važan, često ulazi na “mala vrata” u svijet djetetove emocionalne regulacije, postajući persona grata tek kasnije.
Što se događa kada dijete od 18 mjeseci u jaslicama krene plakati za majkom? Taj jedan plač, potaknut globalnom empatijom, u trenu može prerasti u kolektivnu tugu i žalopojku cijele skupine. Što tada može napraviti muški odgojitelj? Može pružiti utjehu, može ponuditi igru, ali u tom specifičnom trenutku regresije i potrebe za “sigurnom lukom”, dijete nesvjesno traži arhetip majke. To nije diskriminacija muškaraca, to je biološka i psihološka realnost ranog razvoja.
Zbog toga smatram da u jaslicama moraju biti izrazito motivirane osobe koje imaju kapacitet za supstituciju majčinske figure. To najčešće, statistički i temperamentno, bolje ostvaruju žene. Ne znači to da muškarac ne može raditi s bebama, ali zahtjev za emocionalnom regulacijom, fizičkom njegom i onom specifičnom vrstom nježnosti koja oponaša majčinski zagrljaj, čini jaslice specifičnim okruženjem gdje je ženska energija često prirodniji “most” između doma i vrtića. Poslati nekoga u jaslice po “kaznenoj dužnosti” ili “jer je njegov red”, dok netko tko se u tom svijetu ne snalazi prelazi u vrtićku skupinu kao “nagrada za trud”, nije samo pogrešno, već je etički upitno.
Predškolska dob: Gdje muški odgojitelj ima pravu ulogu u odgoju
Ako su jaslice carstvo nježnosti i primarne privrženosti, vrtićka skupina (3 do 6/7 godina) je carstvo socijalizacije, istraživanja i pripreme za školu. Ovdje se scenarij mijenja. Upravo u ovoj dobi, prisutnost muškog odgojitelja postaje ne samo korisna, već nezamjenjiva.
Djeca predškolske dobi trebaju uzore. U društvu gdje su vrtići i dalje feminizirana sredina (“ženski posao”), dječaci (ali i djevojčice) gube kontakt s muškom figurom autoriteta koja nije stroga, već podržavajuća. Muški odgojitelj donosi drugačiju vrstu energije. Istraživanja pokazuju da muškarci u radu s djecom češće potiču fizičku aktivnost, riskantniju igru (koja je nužna za razvoj procjene rizika) i drugačiji stil komunikacije.
Kada odgojiteljica u vrtiću kaže “pazi, ne skači”, muški odgojitelj će češće reći “skači, ali pazi gdje ćeš pasti”. Ta nijansa je ključna za razvoj samopouzdanja. Muški odgojitelj u predškolskoj dobi ruši stereotipe, pokazuje da su briga, nježnost i odgoj i muški posao, te djeci pruža cjelovitiju sliku svijeta. Dakle, dok u jaslicama možda trebamo naglasak na ženskoj figuri kao zamjeni za majku, u vrtiću moramo inzistirati na rodnoj ravnopravnosti u kadrovima, pri čemu su muški odgojitelji ključni resurs koji se često podcjenjuje ili pogrešno raspoređuje u jaslice gdje njihov specifični potencijal ne dolazi do izražaja.
Izgaranje, motivacija i sustav nagrađivanja
Ne možemo govoriti o kvaliteti odgoja bez govora o kvaliteti života odgojitelja. U Hrvatskoj je zvanje odgojitelja deficitarno. Razlozi su višestruki. Prvi je, naravno, materijalne prirode – plaća koja ne prati inflaciju. Drugi je društvena percepcija: “Vi ste tetice i stričeki, plaćeni ste da se igrate”. Treći je iscrpljenost – fizička i psihološka, uzrokovana prenatrpanim skupinama i manjkom podrške. No, četvrti razlog je onaj koji najviše boli one koji su ostali jer žele mijenjati svijet. To je odustajanje okoline. Ljudi odustaju kada vide da se daju i daju, a da oko njih prevladava najezda onih koji su odustali putem, radeći tek toliko da “plaća stiže sigurno od 15. do 15.”.
Previše popuštanja slabima stvara frustraciju u jakima. Ako stručni tim ustanove progledava kroz prste onima kojima “ne ide” godinama, tada motivirani odgojitelji u sebi gomilaju bijes: “Moj rad se ne cijeni”, “Zašto da se trudim, na kraju je svejedno”, “Istu plaću imamo ona i ja”.
Potreban je sustav procjenjivanja, ocjenjivanja i nagrađivanja koji nije birokratski, već stručan. Ne govorim o kažnjavanju, već o prepoznavanju izvrsnosti. Ako netko ima dar za rad s djecom s teškoćama, neka to radi. Ako netko ima dar za rad s nadarenom djecom, neka to radi. Ako netko ne podnosi plač u jaslicama, neka ne radi u jaslicama. Koristiti resurse koje ravnatelj ili osnivač ima kako bi se napravio sklad efikasnosti i efektivnosti, puno je isplativije nego popunjavati rupe naslijepo.
Skriveni talenti: Od hobija do pedagoškog alata
Vraćam se na važnost raznolikosti. Što više odgojitelja koji imaju raznovrsne interese i hobije, ali koji su primjenjivi na rad s djecom, bogatstvo su za odrastanje.
Što vrijedi djeci odgojitelj koji se intenzivno bavi sportom, ako u vrtiću, osim govora o svojim postignućima, neće primijeniti svoja znanja? Ne vrijedi išta. Što djeci vrijede glazbena postignuća odgojiteljice, raspon glasa ili sposobnost sviranja instrumenata, ako se to u skupini ne primjenjuje, već se samo spomene “na hodniku” u čavrljanju s kolegicama? Ništa.
Djeci treba ono što im treba, i onda kada im treba. Odgojitelj koji svira gitaru trebao bi svirati djeci, a ne samo na božićnoj priredbi. Odgojitelj koji je bivši sportaš trebao bi voditi poligon, a ne samo sjediti na stolici. Dajmo odgojiteljima da odgajaju, ali koristimo i njihova znanja, vještine i individualne preference kao vrijedne resurse vrijedne ne-rasipanja. To zahtijeva od ravnatelja da budu pravi menadžeri ljudskih potencijala, a ne samo administratori.
Zaključak: Odjek u budućnosti
Na kraju, sve se svodi na dijete. Danas donosimo odluke o tome tko će gdje i s kime raditi. Te odluke odjeknut će u skoroj budućnosti. Ako dijete u jaslicama ne dobije sigurnost koju traži, nosit će taj nesiguran obrazac privrženosti u vrtić, pa u školu. Ako dječak u vrtiću ne vidi muški uzor brige i nježnosti, odrast će s iskrivljenom slikom muževnosti.
Griješit ćemo, to je ljudski. Ali pokušajmo ne napraviti to svjesno. Pokušajmo ne stvoriti problem za koji kasnije nećemo moći uprijeti prstom i reći “eto, tu je nastao problem”.
Sustav mora prepoznati da odgojitelj nije zamjenjivi dio na traci. On je živ čovjek s profilom, snagama i slabostima. U jaslicama trebamo osobe s kapacitetom za majčinsku supstituciju i neiscrpnom strpljivošću; to je mjesto gdje je Žena upravo to – žena, skoro pa majka i “kraljica”. U vrtiću trebamo raznolikost, energiju i uzore, gdje muški odgojitelji igraju ključnu ulogu. A iznad svega, trebamo sustav koji cijeni trud, nagrađuje izvrsnost i ne dopušta da motivirani tonu u moru ravnodušnosti. Jer, na kraju, najvrjedniji resurs jedne države nisu zgrade, ni proračun, već djeca koja danas gledaju u oči svojim odgojiteljima i uče što znači biti čovjek.
Odgovori