Ako ste pročitali jedan od prošlih članaka o ljetnoj organizaciji rada u vrtićima, vjerojatno ste se i sami složili s jednom naizgled jednostavnom, a opet tako oslobađajućom mišlju – ne postoji bolje mjesto za dijete od topline obiteljskog doma. I još nešto – svako dijete, baš kao i svaki odrastao čovjek, treba svoj „godišnji”. Treba presjek, otpust, predah od svoje svakodnevne radne rutine u vrtiću.
I sada, kad je ljeto pred nama, mnogi roditelji, bake, djedovi, tete i strine – svi redom – osjećaju tihi pritisak. Moram nešto smisliti. Moram ih zabaviti. Moram im organizirati savršeno ljeto puno aktivnosti, radionica, izleta, iskustava.
Stani malo. Duboko udahni. I opusti se.
Ne moraš biti animator. Ne moraš biti zabavljač. Ne moraš biti savršen. Dovoljno je da budeš prisutan.
Prava idila nije u savršenstvu
Znam da zvuči kao kliše, ali zapravo je duboko istinito – prava idila nije u tome da je sve čisto, uredno i precizno. Prava idila je u onom neopisivom osjećaju da je „sve već dobro”. Da nemaš gdje stići, da nemaš što dokazati, da si tu – s djetetom, u trenutku, bez skrivenog pogleda na sat.
Dopusti nered. Dopusti da planovi propadnu. Dopusti da se sladoled otopi prije nego stignete do klupe. Bit nije u aktivnostima. Bit je u odnosu. U atmosferi. U zajedničkom smijehu nad nečim potpuno bezveznim. U tome da dijete vidi da si tu – ne samo tijelom u istoj prostoriji, nego i duhom.
Malo ideja, bez pretrpavanja
Evo ti nekoliko jednostavnih smjernica, tek toliko da znaš da ne moraš izmišljati toplu vodu.
Unutra, u sigurnosti doma:
- Gradnja „tvrđava” od jastuka, deka i stolica. Koliko god puta to napravili, uvijek je iznova čarobno.
- Zajedničko pripremanje hrane. Bit će prosutog brašna, bit će ljepljivih prstića, ali proces je važniji od rezultata. A i onaj kruh ili kolač koji ste zajedno napravili – ima neki drugi okus.
- Lijena popodneva uz knjigu. Ili bez nje. I samo promatranje oblaka kroz prozor. I to je aktivnost. I to je dragocjeno.
Vani, u zagrljaju prirode:
- Igra s vodom. Kante, spužve, prelijevanje, pljeskanje. Djeca to mogu raditi satima, a ti možeš sjediti u hladu i gledati. Oboje ste zadovoljni.
- Hodanje bosonog – po travi, pijesku, kamenčićima, zemlji. Potičeš im osjetila na način na koji to ne može nijedna skupa igračka.
- Promatranje „malih svjetova”. Mravi koji nose mrvicu, list koji pada, sjenke koje se mijenjaju. Djeca su prirodno znatiželjna – samo im dopusti da budu takva.
Pamet u glavu, kapa na glavu
Sad kad smo se dogovorili da ne moramo pretjerivati s aktivnostima, moramo se dogovoriti oko nečeg drugog – oko zdravog razuma.
Boravak na svježem zraku je divan, ali hlad je najbolji prijatelj ljeti. Nije potrebno da dijete (a ni ti) bude izravno na udaru sunca. Sjena, hladovina, nadstrešnica, veliki suncobran – to je tvoje ljetno carstvo.
Stara izreka kaže: „Pamet u glavu, kapa na glavu” (iako bi moja sestra u djetinjstvu tvrdila upravo obrnuto). I danas je jednako istinita kao i prije pedeset godina. Štitimo glavu od pregrijavanja, ali štitimo i oči. Pretjerano žmirenje, brkanje boja, glavobolje – sve to dolazi kad se zaboravimo pokriti. Kapa, šešir, lagana odjeća, voda pri ruci. Jednostavno, a tako često zanemareno.
Naizgled mala stvar, a velika lekcija
I dok smo kod jednostavnih stvari koje lako zanemarimo – moram vam ispričati jednu priču. Priču koja se dogodila u vrtiću u kojem sam radio, prije više od deset godina, i koja me naučila važnosti ustrajnosti, strpljenja i – naizgled obične – obuće.
Jedna obitelj svako je ljeto, doslovce svakog dana, dovodila svoje dijete u vrtić – u japankama.
Mlađa odgojiteljica, brižna i puna entuzijazma, pokušala je nježno, ali stručno skrenuti pozornost roditeljima. Objasnila je zašto je adekvatna obuća važna za sigurnost djeteta na dvorištu, u trku, u igri. Roditelji su je, sjećam se, samo blago nasmijali – onim onim polu-nasmiješenim pogledom koji govori: „Da, da, čujemo te, teta… ali mi ćemo po svom, a ti šuti i čuvaj djecu.”
I tako su svakog dana nastavili dovoditi dijete u japankama.
A što se dogodilo? – Pa, dijete je, tko bi rekao, htjelo potrčati. Htjelo se igrati s prijateljima. Htjelo je biti u pokretu. (Vidi čuda – dijete koje želi potrčati! Tko je za to ikad čuo?!) I tako dijete krene u trk, japanka se preokrene, samim time i dječakova noga – i dogodi se najgore. Prijelom.
Dogodi se. Nije ugodno, ali dogodi se. Samo što tu priča ne staje – tu tek počinje postajati zlo i naopako.
Roditelji se obrušavaju na mlađu kolegicu. Okome se na nju. Prijete tužbom. Govore joj da će „vidjeti svoje” jer nije pazila kako treba. Tužna priča, poznata slika – odrasli koji ne žele vidjeti svoj dio odgovornosti, pa traže krivca u onome tko je najbliži.
I tu, u tom trenutku, na scenu stupa netko tko mijenja tijek cijele priče. I hvala Bogu na takvim odgojiteljima i odgojiteljicama – onima koji su skupljali iskustvo godinama, ali ga nisu čuvali za sebe, već su ga znali podijeliti. S mlađim kolegama, s roditeljima spremnima na makar i minimalni oblik suradnje, i s djecom – onima koji su u cijeloj priči najbitniji.
Starija kolegica, iskusna, smirena, pristupa roditeljima. Prvo ih sasluša. Iskazuje razumijevanje – čak i kad ga pogrdnim riječima napadaju njenu mlađu kolegicu, kad govore o njenoj „nestručnosti” i slično. Čeka svoj trenutak. I kad ga dočeka, postavi jedno jednostavno pitanje:
„Oprostite, a koliko puta i koliko dugo vam već govorimo da maleni ne bi uopće smio biti ovdje u japankama?“
Majka se povuče. Ne usuđuje se „navaliti” kao na mlađu odgojiteljicu. Krene tiho: „Pa, ovaj, ali svejedno nije u redu…“
A iskusna kolegica ponovi pitanje – nešto glasnije, nešto žustrije:
„Pitala sam Vas – KOLIKO puta i koliko dugo već? Pa zar ne bi bilo u redu prvo zastati, vidjeti zašto se to uopće dogodilo nažalost, a onda odlučiti da li, ako baš već morate, i u koga ćete upirati prstom optužbe?“
Glas je utihnuo. Svaki spomen tužbe je nestao u zraku.
Roditelji su se, na kraju, ispričali mlađoj odgojiteljici. Dijete se oporavilo. I na teži način – baš kao i njegovi roditelji – naučilo je da za sve postoji vrijeme i mjesto. Pa tako i za famozne japanke.
Jer nije problem u japankama. Na plaži – divne. U laganoj šetnji do sladoleda – odlične. Ali ne na vrtićkom dvorištu. Ne na sportskim terenima. Ne u trku i igri s ostalom djecom.
Isto tako, zatvorene sandale su pun pogodak za ljeto. Japanke i natikače – ostavite za one trenutke kad dijete (i vi) stvarno samo sjedite ili lagano šetate.
Disanje i zajedništvo
I tako, kad se sve sabere i oduzme – ljeto je vrijeme za usporavanje. Neka vam cilj ove sezone bude stvoriti ugođaj u kojem se djeca (i vi) osjećaju sigurno, voljeno i slobodno. U kojem nema jurnjave za savršenstvom.
Kad se ljetni dani budu gasili i kad se sjetite tih mjeseci pred nama, djeca se neće sjećati je li pod bio savršeno čist. Neće se sjećati je li slika koju su bojali izašla iz linija. Neće se sjećati ni japanki ni sandala.
Sjećat će se vašeg smijeha. Zajedničkog sjedenja u hladu. Vaše ruke koja ih drži. I onog tihog, toplog osjećaja da je – sve već dobro.
A to je, vjerujte mi, više nego dovoljno.
Odgovori