Nedavno sam naišao na kratak video koji me je, unatoč svim pripremljenim filterima skeptičnosti, iznova podsjetio na jednu suvremenu zamku. Na ekranu se pojavila javno prepoznatljiva osoba, majka i televizijsko lice, koja je na naizgled bezazlen, a zapravo perfidan način relativizirala trud mnogih roditelja. Onih koji paze na vrijeme provedeno pred ekranima, koji se bore za raznoliku prehranu, koji promišljaju o granicama, rutini i vrijednostima. Poruka na kraju bila je donekle “umirujuća” – u stilu onoga “ma ne radiš ništa krivo ako ti se ne da, sve je to ok”. Zvuči toplo, suosjećajno. Zvuči iskreno. Ali je li istinito? I je li dovoljno?
Roditeljstvo nije natjecanje u popularnosti, niti se temelji na tome tko je glasniji, tko ima više pratitelja ili tko češće istupa u medijima. No, upravo se to danas često događa. Poznate osobe, često bez ikakvog formalnog obrazovanja iz psihologije, pedagogije, pedijatrije ili dječjeg razvoja, preuzimaju ulogu savjetnika. Njihove poruke, iako ponekad iskrene, često služe kao emocionalni flaster koji privremeno ublažava roditeljsku krivnju, a dugoročno zamagljuje granice između „biti stvaran“ i „biti odgovoran“. Djeca ne rastu u lajkovima. Rastu u dosljednosti, jasnim granicama, ljubavi koja zna reći i „ne“, te u okruženju gdje se stručno znanje ne zamjenjuje algoritmima.
Glasni, ali što to viču?
Povijest nas uči da glas poznatih osoba, kada se usmjeri izvan područja njihove kompetencije, može imati ozbiljne posljedice. Promoviranje neprovjerenih dijeta, „detoks“ programa i alternativnih terapija koje su štetile zdravlju tisuća, često pod plaštem „osobnog iskustva“. Na području odgoja, trendovi poput potpune digitalne slobode bez pravila, izbjegavanja granica pod izgovorom „slobodnog djetinjstva“ ili normalizacije ekranima ispunjenih dana, često dobivaju na snazi upravo kroz viralne sadržaje, a ne kroz dokazane metode. Opasnost rijetko leži u namjeri – mnogi vjeruju da čine dobro ili samo dijele vlastitu stvarnost. Opasnost je u nedostatku provjere, konteksta, dugoročne perspektive i odgovornosti koju nosi svaka riječ upućena roditeljima koji traže smjernice.
Takve poruke funkcioniraju kao zamka za one koji promišljaju, koji rade autorefleksiju i čekaju odgovor „sa strane“. Nažalost, u medijskom prostoru često ne dopire najbolji savjet, već najglasniji. A djeca plaćaju račun za kompromise koje odrasli opravdavaju „stvarnošću“.
Kada slava postane zamjena za kompetenciju
Prisjetite se mladenačke dobi, pa čak i djetinjstva na tren. Jeste li vi jedna od onih osoba koja je u svom užem ili širem društvu imala jednu “megafon-osobu”? To je onaj ili ona koji su uvijek najglasniji. Naoko ili uho simpatična osoba koja “pukne i ostane živa”, a kad dođeš kući, zastaneš i promisliš, shvatiš da poruke te osobe baš i ne drže vodu (u najboljem slučaju). To su one osobe koje su u stanju i biti ti “najbolji, a najgori” prijatelj. Npr. kada napravimo glupost, a htjeli ili ne priznati, svima nam se ponekad potkrade ista, prijatelj će, kao osoba koja to promatra sa strane imati izbor – reći ti istinu; biti “tu”, ali na pravi način, pa i upozoriti te da takvo ponašanje ili postupak nije dobar uz podršku da nije kraj svijeta, s druge strane može biti i “prijatelj” koji će odabrati poduprijeti našu glupost ili ponašanje koje nije dobro ni za koga govoreći populistički “ma nisi ništa krivo napravio, što ti je?”, a time nas poslati strmim putem ka provaliji.
Eto, tako kada si i javna osoba ili imaš ikakav utjecaj na druge, snaga tog utjecaja ima i težinu za onoga tko je koristi. Ne možeš nešto izgovoriti o odgoju u javnom medijskom prostoru, a što nema uporište u znanstvenom gledištu tog područja, a ne snositi posljedice jer će te netko s druge strane ekrana slušati i POslušati. I to netko tko će otići u krajnost. Netko tko će čuti “pa što ima veze ako i gledaju televiziju”, a protumačiti to na način da i dalje pušta djecu bez nadzora gledati neprimjeren sadržaj od jutra do sutra. I ne, ako si osoba s prve strane (ispred kamere), nemaš pravo “oprati ruke” kao Poncije Pilat. Preuzmi odgovornost ili barem stavi opasku “ovo je moje mišljenje, a ne nužno i činjenično stanje stvari”.
Poruka onima koji znaju i onima koji odgajaju
Stručnjacima koji svakodnevno rade s djecom, koji prate istraživanja, koji slušaju, promatraju, uče i prilagođavaju se: ne dajte na svoje. Vaš glas ne mora biti najglasniji da bi bio najvažniji. Dječja psihologija, razvojna neuroznanost, pedagogija, logopedija, pedijatrija – to nisu mišljenja. To su discipline koje se grade desetljećima znanstvenog rada, kliničke prakse i odgovornosti prema najranjivijima. Ne odustajte kad algoritam favorizira kratke poruke umjesto dubokih odgovora. Dječja dobrobit ovisi o tome da stručnjaci ne šute pod teretom popularnosti.
A vama, roditelji: imate potpuno pravo birati kako ćete odgajati, koje vrijednosti njegujete, koga ćete slušati i u čijoj blizini ćete graditi obiteljski život. Privatnost, ljubav, tradicija i osobni sud svet su dio obiteljske priče. Ali birajte izvore mudro.
Kada želimo dobar kruh, idemo pekaru. Kada pripremamo ručak, idemo na tržnicu ili u trgovinu po provjerene namirnice. Ne idemo vulkanizeru – iako je on izvrstan stručnjak u svom poslu, on ne zna mijesiti tijesto niti birati povrće. Isto vrijedi i za odgoj. Zabava, simpatičnost, medijska prisutnost ili iskrenost osobnog iskustva ne čine nekoga stručnjakom za ljudsku dušu u razvoju. Pravo na privatnost i osobni odgojni stil ne poništava potrebu za provjerenim znanjem. Naprotiv, ono ga čini odgovornijim izborom.
Razmislimo
Samo zato što nas netko ponekad zabavlja ili nam je „simpatično lice s ekrana“ ne znači da smo toj osobi povjerili širi prostor u našoj obiteljskoj priči, a kamo li u suodgoju naše djece. Odgoj nije stvar trendova. To je most između generacija, građen od dosljednosti, poštovanja, strpljenja i znanja; most koji se ne može skratiti na 15 sekundi instant-ekrana.
Razmislimo. Dobre stvari su dobre jer dolaze od srca; teorije i iskustva… I tu su.
Odgovori